Press "Enter" to skip to content

Studentski protesti nekad i sad

Studentski protest 1996/97 je imao mnogo uzvišeniji duh. Studenti su se trudili da ne liče na vlast, a ne da koriste iste metode kao vlast, što rade današnji studenti na protestu. Etiketiranje idejom da je neko plaćenik nije postojalo jer se znalo da to koristi vlast i da je to logička greška. Postojala je sloboda za neistomišljenike i otvoren razuman dijalog bez vređanja. Niko nije sprečavao neistomišljenike da uđu na fakultet. Postojao je bunt prema Miloševiću, ali daleko od ovakvog savremenog nepoštovanja i mržnje prema Vučiću. Kako su se ljudi toliko iskvarili? Objašnjenje je svakako u prirodnom procesu dekadencije, jer svaka sledeća generacija neprosvećenog naroda slabije vaspitava decu. A i ova korona je razvila kod mnogih duh teorije zavere, i zato je duhovni pad zato tako strahovit kod ovih najnovijih generacija.

Tekst od pre skoro 28 godina iz decembra 1996, napisao sam povodom tadašnjeg studentskog protesta gde sam uskoro puno tribina održao:

U ime “POKRETA ZA LJUDSKA PRAVA”, napisao sam tekst podrške studentima:

Mi pozdravljamo i podržavamo dve značajne odlike ovog studentskog protesta, koje predstavljaju i načelo delovanja našeg

Pokreta:

1) Nezavisnost i od opozicije i od vlasti

2) Nenasilje kao princip otpora

Poruka onima koji su na vlasti:

Dosta nam je onih koji sebi pridaju pravo da sami misle i odlučuju umesto naroda, šta je za njegovo dobro. Dozvolite nam da sami preuzmemo na sebe odgovornost za našu sudbinu.

Ako insistirate na tome da i dalje držite u svojim rukama upravljanje ovom zemljom, onda preuzmite na sebe odgovornost zbog nacionalne katastrofe. Ako niste u stanju da ponesete na sebi odgovornost, sklonite se sa tog mesta. Vi ste imali svojih “pet minuta” i pokazali ste šta ste mogli da pružite. A ako je narod pogrešio u većinskom opredeljenju za opoziciju, dozvolimo mu da sam ponese na sebi odgovornost zbog svoje greške.

Poruka opoziciji:

Stara ruska poslovica kaže:

“Ko se sto godina bori protiv aždaje i sam postaje aždaja.”

Često je mnogo lakše mrzeti nepravdu, nego voleti pravdu. Nekada je teže živeti za dobrotu i pravdu nego umreti u borbi protiv nepravde.

Zato nemojmo dozvoliti da se naša srca otruju mržnjom, osvetoljubivošću i netolerancijom. Nemojmo dozvoliti da postanemo slični onima protiv kojih se borimo.

“Kakva je korist čoveku ako sav svet dobije a duši svojoj naudi.” (Isus)

Džabe je čoveku sloboda izražavanja sopstvenih misli i osećanja, ako u borbi za slobodu izražavanja, njegove misli i osećanja izgube slobodu duha i padnu u ropstvo mržnji, osvetoljubivosti i netoleranciji.

Posle svake revolucije u istoriji svedoci smo pojave totalitarnih režima. Setimo se francuske revolucije. Razjarena masa, naučena da totalitaristički misli i postupa, menja vlast, ali ne i principe svoga mišljenja i svoga srca.

Imajmo na umu da pogubna ideologija nema sama silu zla, već je ona samo pokriće savesti za silu zla koju u svom srcu nosi sam čovek. Imajmo na umu i to da sistem ne može biti gori od ljudi koji ga čine. Zato, umesto da izmišljamo sebi klasne, nacionalne ili verske neprijatelje, ustanimo u borbu protiv onog najvećeg neprijatelja koji se zove zlo u našim sopstvenim srcima.

Neka ova razobličena izborna prevara bude dobar izazov da zlo nadvladamo dobrim, da mržnju pretvorimo u ljubav, a na nasilje da odgovorimo nenasiljem.

“Ni jedna vojska, ni jedna policija ne mogu slomiti volju naroda koji je odlučan da se do kraja odupre nenasiljem.” <P10M><N>(Gandi)

Kada sam im odneo ovaj tekst podrške iz Pokreta, studenti iz organizacije protesta su me zamolili da im dam taj tekst da ga oni usvoje kao njihov jer u potpunosti odgovara njihovim stavovima, i rekli su da će da ga objave u njihovom biltenu. Kažu da čak deluje i poetski. Međutim, nigde nisam video da su ga objavili. Samo ovaj zadnji deo teksta, poruka opoziciji, i to cela, stoji na glavnom mestu, na tabli, u anfiteatru na filološkom gde se održavaju protestni skupovi i predavanja.

Uskoro sam ušao u spisak onih koji treba da govore na filološkom fakultetu kao gosti. Predložio sam tri teme:

1) U ČEMU JE SNAGA IDNOKTRINACIJE?

2) KAKO SE I ZAŠTO GUBI ZDRAV RAZUM?

“Samo 5% ljudi misli, 25% ljudi misli da misli, a ostalih 70% pre bi se ubilo nego da misli.”

“Ko slobodno misli, zdravo prosuđuje.” (Riga od Fere)

3) DA LI JE NACIONALIZAM GREH?

Organizaciji studentskog pokreta su se svidele sve teme, pa je određeno da ih održim sve za jedan dan. Predloženo mi je da nađem sagovornike za te teme, ne samo iz Pokreta za ljudska prava nego i uopšte.

Razgovarah sa profesorom sociologije dr Đuro Šušnjićem, o ideji da bude moj sagovornik na tribini o indoktrinaciji. On je napisao više knjiga između kojih i “Ribari ljudskih duša”, koja se bavi atoritarnom svešću i indoktrinacijom.

On reče da je jako razočaran studentima. Kaže da su potpuno nezainteresovani za ono što je važno. On im je javno, pred Platoom govorio o toleranciji dijaloga, a oni su samo zviždali. Šušnjić kaže da je zbunjen njihovim zviždanjem jer ne zna da li zvižde zato što ne odobravaju ili zato što se slažu sa onim što im je govorio. Ta zviždaljka kao detektor laži, samo registruje tj. pokazuje stepen uzbuđenja, a ne pokazuje da li je ono pozitivno ili negativno. Kao da hoće da pokaže da studenti mogu na sve ovo da reaguju na samo jedan jedini način, a to je – grehom.

Profesor sumnja da će nešto moći moje predavanje da im znači. Kaže: “Oni bi hteli neki aforizam ili vic, a ovo drugo ne žele da slušaju! Ali vi ste karizmatska ličnost i vi ste mlad čovek pa ćete možda imati uspeha! … Moliću se za vas!” Inače, umrla mu je rođena sestra u 54. godini života pa je jako time potresen. Hrabrio sam ga malo i govorio sam mu kako ako nešto od života tražimo možemo samo da se razočaramo. Ovo je dolina sena smrtnoga. Jedino ako nešto uzmemo od Gospoda i pružimo ovome svetu! A on na to reče: “Tako bi to trebalo, ali…!” Priznao je da nema snage da pogleda gore i da primi ohrabrenje. Rekoh mu: “Pa, da! Treba prevariti svoje srce!” On potvrdno klimnu glavom sa tugom i iscrpljenošću na licu. …

Predavanje i diskusiju na temu nacionalizma sam održao na studentskom protestu 23. decembra 1996. godine (od 15h do 19.35).

Nastavljam sa citiranjem pisma gde sam opisao ta dešavanja:

Elem, predavanje mi je određeno za ponedeljak 23. decembar ove 1996. godine, a to je juče u odnosu na sadašnji trenutak kada ti pišem ovaj deo teksta. Amfiteatar filološkog fakulteta. Studenti su pozvali još nekoliko sagovornika na temu o nacionalizmu koju su stavili u prvi plan. Pozvali su prof. filozofije dr Slobodana Žunjića i Vojislava Šešelja. … Vojislav Šešelj je rekao da će možda doći na tribinu o nacionalizmu, i nije došao, kao što se i pretpostavljalo zbog njegovog stava prema studentima (nazivao ih stranim plaćenicima, i drugim etiketama, pa su oni čak posle nosili bedževe “Snage haosa i bezumlja”).

Ja sam pozvao trećeg govornika koji je jedino došao i govorio sa mnom, a to je akademik dr Ljuba Tadić, profesor filozofije. On je šezdesetosmaš, jedan od onih koji su izbačeni sa Univerziteta 1975. godine (dole je slika njegova sa izbačenim kolegama, postali su članovi Instituta za filozofiju i društvenu teoriju), a bio je i jedan od učesnika Otvorenog univerziteta, tih “ilegalnih” tribina po privatnim stanovima. Njegov sin Boris Tadić je profesor psihologije u Prvoj beogradskoj gimnaziji. (…) Njegova devojka (Veselinka) mi je krajem 1982. godine držala časove engleskog i ako sam išta naučio engleski to je bilo od nje.

Na tribini, profesor Ljuba Tadić je izjavio da je odlučio da dođe na tribinu baš zbog njenog provokativnog naziva “Da li je nacionalizam greh?”. Taj naziv sam odredio baš zato da bih dokazao da nacionalizam u 99% slučaja i jeste greh, a ovaj profesor je shvatio upravo obrnuto, da “ljubav za svoju naciju nije greh”. Međutim, Ljuba je to shvatio obrnuto, i objašnjavao da nacionalizam nije greh, jer on naravno predstavlja ljubav prema naciji.

Bio sam iznenađen njegovim nacionalističkim stremljenjima. Tek sam posle nekoliko dana saznao da je on još pre oko deset godina postao nacionalista, da se razveo od dr Nevenke Tadić i živeo jedno vreme sa Klarom Mandić, koja je povezana sa Kapetanom Draganom, itd. To moje iznenađenje je izazvalo tužan podsmeh nekolicine starih opozocionara kojima sam objašnjavao da sam ga pozvao na tu tribinu baš zato što sam ga poznavao kao protivnika nacionalizma.

Pre same tribine napisah tekst, koji sam isfotokopirao i razdelio mnogima, a koji predstavlja osnovu moga izlaganja na tribini:

Da li je nacionalizam greh?

U spomenaru jednog srpskog studenta sa Oksforda iz 1917. godine, između ostalog, piše:

“Sa željom da tvoje sposobnosti i znanje budu na veliki blagoslov našem narodu i našoj budućoj otadžbini. …” “Bio si poznat po svojoj marljivosti i svome poštenju. Tobom će se dičiti naša buduća Velika Srbija. …”

Danas, kada se ljudi većinom stide marljivosti i poštenja, kada je malo ko zainteresovan da svojim vrednostima doprinese nacionalnom dobru, pojam nacionalizma uglavnom ima drugačije značenje.

Neko je rekao: “Ja volim čovečanstvo, ali ne i čoveka!”

Nacionalista u suštini ne voli svoju naciju, već voli njene vrednosti (on se sa njima identifikuje). Tako će biti spreman da žrtvuje svoju naciju radi vrednosti zbog kojih je voli. On će se žrtvovati za svoje ognjište, za svoju azbuku, i ostale nacionalne vrednosti, kao da on postoji radi njih, a ne one radi njega. Neko je rekao: “Do poslednjeg čoveka ćemo se boriti da se ne izvrši genocid nad nama!” Pojam ljubavi prema naciji se tako zloupotrebljava da bi opravdao najniže čovekove porive: idolopokloničku identifikaciju i mržnju.

Da u svojim životnim iskušenjima čovek ne bi svoju volju pokoravao tim fanatičnim motivima, on mora steći mudrost da uvidi razliku između “dobrote” i dobrote, zapravo između patološkog i normalnog, između greha i prave ljubavi.

Pitanje za diskusiju:

Od čega zavisi da li osećanje nacionalne pripadnosti ima ispravnu ili patološku funkciju; da li je čovek nacionalne vrednosti stavio u službu naciji, ili je stavio naciju u službu njenim vrednostima; da li osećanje nacionalne pripadnosti predstavlja povod za izražavanje ljubavi prema naciji, ili predstavlja uzrok psihološke satisfakcije čovekove opterećenosti?

U daljem odgovoru studentima sam crtao krugove, objašnjavao da nije problem u osećanju (nacionalnom ili bilo kom drugom), već u pobudama iza tih osećanja, koje rezultuju patološkom funkcijom nacionalnog osećanja. “Čim se nezadovoljtvo kanališe prema nacionalnom ili bilo kom drugom osećanju, čovek tada postaje njime opterećen?” Govorio sam im kako su ljudi ranije bili opterećeni materijalnim vrednostima, oni su služili njima, umesto one ljudima. Pa, kada se pojavila ekonomska kriza, ljudi su se oslonili na nacionalne vrednosti, a sutra, ko zna šta će biti sledeće. Govorio sam im kako je čovek uvek nečim opterećen, da li je to religija, nacija, fudbalski klub, partija, kult ličnosti ili bilo šta drugo, to nije važno.

Pričao sam im iskustvo sa prodavnicom Titovih slika u raznim pozama (kao admiral, avijatičar, padobranac, radioamater, …).

Rekoh im: “O čemu je reč? Čovek se identifikuje sa tako svemogućom i savršenom ličnosti u kojoj nalazi odgovor na svoje psihološke potrebe za osećanjem sigurnosti, moći, vrednosti …”

A zatim im ispričao o jednoj drugoj obližnjoj prodavnici slika. Isto tako slike u različitim uniformama, ali ovoga puta nije bio Tito, već majmun. Zašto je to čoveku smešno? Jer nesvesno prepoznaje sebe, ali ne priznaje sebe, inače bi plakao, a ne smejao se.

Ono što je studente impresioniralo, i zbog čega su nekolicina ostali do oko pola osam uveče, bilo je moje pitanje:

“Otkuda čoveku takvi motivi kada su potpuno iracionalni i ne svrsishodni egzistenciji ni jedinke ni vrste? Dokle god čovek ima psihološke potrebe on je opterećen i baš ga briga za ono što je pravo. Važnije mi je kako se oseća, nego da li je to što radi dobro. Ti motivi koje nosimo u sebi su potpuno neprirodni i na određen način natprirodni. Oni ničemu ne služe, već samo opterećuju čoveka.”

Studenti su na moje iznenađenje veoma zrelo razmišljali. Samo su retki pojedinci iznosili ekstremno nacionalističke stavove. Samo jedan ili dvoje. Ostali su zahtevali od profesora da osudi Srebrenicu i sl. događaje, što je on naravno osudio, izjavivši da razlikuje nacionalizam od šovinizma. Iako se videlo da on pokušava da opravda nacionalizam, bio je veoma umeren jer su, pored mene i sami studenti veoma racionalno osuđivali nacionalizam. …” (Pismo iz decembra 1996. godine)

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *