Da li ste znali da su mnogi poznati romani sa duhovnim sadržajima bili cenzurisani u vreme komunizma?
Najpoznatije delo švajcarske književnosti – “Hajdi”, zatim autobiografsko i nagrađivano delo “Od imigranta do naučnika” Mihajla Pupina, kao i “Robinzon Kruso” Danijela Defoa, lišeni su svoje duhovne suštine u svojim izdanjima na našem jeziku u vreme komunizma.
Ovoga puta ću se zadržati na analizi Robinzona Krusoa koje ima duhovnu vrednost i poruku, jer ukazuje da nevolje i iskušenja koja čoveka snalaze u životu imaju viši duhovni smisao, da čoveka osveste i opomenu da učini sve na reformi svog karaktera da bi bio spreman da se njegov uzorak života ovekoveči za večnost.
Nikada ne biste pretpostavili da se u takvom delu mogu naći sledeće reči o značaju Svetog pisma, a one se nalaze u necenzurisanoj originalnoj verziji knjige:
“I to je bilo svedočanstvo za mene, kako samo poimanje prirode, koje razumna bića vodi ka poznanju Boga i obožavanju Njegovog uzvišenog bića, nije dovoljno. Ništa osim božanskog otkrivenja ne može da formira znanje o Isusu Hristu i iskupljenju koje je ostvareno za nas; o Posredniku novog zaveta i Zastupniku kod Božjeg prestola. Kažem, ništa osim otkrivenja sa Neba ne može da formira ovu svest u duši; i stoga su Jevanđelja našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Hrista, mislim na Božju Reč i Duh Božji koji je obećan za vođstvo i posvećenje Njegovog naroda, apsolutno neophodni vodiči duša ljudi u spasonosnom poznanju Boga i sredstvu spasenja.” (Danijel Defo, Doživljaji Robinzona Krusoa)
“Doživljaji Robinzona Krusoa” su prvi put objavljeni 25. aprila 1719. godine, i predstavljaju priču o engleskom brodolomniku koji je proveo 28 godina na dalekom tropskom ostrvu, mučeći se da preživi u divljini, i izvlačeći duboku duhovnu pouku iz svoje nevolje koja je rezultovala njegovim sazrevanjem ličnosti, pokajanjem i pomirenjem sa Bogom. Priča je inspirisana stvarnim dogodovštinama Aleksandra Selkirka, škotskog brodolomnika, koji je nešto više od četiri godine preživeo na pacifičkom ostrvu “Más a Tierra” koje je 1966. godine preimenovano u ostrvo Robinzona Krusoa.
Nešto pre Defoa, 1668. godine je Henri Nevil napisao roman “Pinesovo ostrvo” gde njegov junak Džordž Pejn sa četiri saputnice doživi brodolom na pustom tropskom ostrvu. Ali je priča suprotnog duha u odnosu na Robinzona Krusoa. Na tom ostrvu hrane ima u izobilju oko koje se ne mora uopšte truditi, a život provodi sa četiri žene. Interesantno je da to delo u protestantskom svetu uopšte nije bilo popularno, dok su “Doživljaji Robinzona Krusoa” i “The Pilgrim’s Progress from This World, to That Which Is to Come” bili gotovo jedini romani čitani u Americi, jer su tada romani zbog svog izmišljenog, a često i razvratnog sadržaja, bili nepopularni prosečnom stanovniku puritanskih kolonija i kasnije stanovnicima Sjedinjenih Država, o čemu piše i Aleksis de Tokvil 1835. godine u svom delu “Demokratija u Americi”.
Ovo je ukratko pregled sadržaja necenzurisane verzije “Doživljaja Robinzona Krusoa” koje inače predstavlja prvo englesko delo prevedeno na srpski jezik još 1799. godine:
Robinzon Kruso čezne da ode u svet. Pokrenut duhom avanturizma on želi sa svojim drugovima da krene u krstarenje po svetu. Otac ga opominje da to nije dobra ideja i da će sebe dovesti u nepotrebna iskušenja. No, on ne sluša savet i odlazi od kuće. Već na prvom putovanju doživljava brodolom i jedva biva spasen od davljenja. Tada mu savest govori da je to upozorenje i da treba da se vrati kući. No, on onda zaključuje da ako bi se sada vratio kući, da bi morao da se suoči sa sramotom svog postupka, i zbog ponosa on ipak odlučuje da nastavi lošim putem. Drugovi mu daju rum i on time ubije kod sebe svaku savesnost. Nakon toga upada u još veće nevolje. Putem do Afrike završi kao rob jednom Maoru. Spasava ga portugalski brod i odvodi u Brazil. Tamo započinje sa poslom kojim planira da zaradi novac da bi se vratio kući. No, nije mu dovoljno avanture i kreće ponovno na more sa nekim pustolovnim mornarima. Tada opet doživljava brodolom, gde svi osim njega stradaju, a on završava na pustom ostrvu negde u Karipskom moru. Na ostrvu ga snađe strašna groznica, postaje potpuno iznemogao, drhteći u strahu i bunilu. Prvo se žali što ga je snašla nevolja; pita se šta je skrivio, šta je učinio da bi završio na pustom ostrvu. A onda usni san u kojem Bog dolazi do njega u vrtlogu, ali on nije spreman da izađe pred Boga zbog svojih nepokajanih greha. Budi se uznemiren i tada počinje da razmišlja i zatim da se bori sa sobom i Bogom. Svoje stanje tokom tih 8 godina opisao je ovako: „Bez želje za dobrim, bez gnušanja nad zlim, uronio sam u nekakvu tupost duše“. Ali odlučuje da posluša glas savesti i u umu mu se javljaju sledeće misli:
„Nesrećniče, pitaš se šta si učinio? Baci pogled na svoj raskalašan život i pitaj se šta nisi učinio! Pitaj se zašto davno pre nisi nastradao; zašto se već nisi udavio u prvom davljenju; zašto nisi poginuo u borbi kada je gusarski brod Maora napao; zašto te nisu pojele zveri dok si lutao Afrikom; zašto nisi poginuo ovde u brodolomu dok su svi ostali poginuli?“
Nakon tih razmišljanja setio se da je s olupine doneo Bibliju i po prvi put ju je otvorio; isto tako se prvi put pomolio Bogu nakon 8 godina bežanja od kuće. Robinzon Kruso tada doživljava pokajanje. I od tada Robinzon na svoje izgnanstvo gleda ne kao na kaznu, već kao vaspitnu meru koja mu je pomogla da postane čovek. Zapazimo da ljudi nečiste savesti imaju sklonost da svaku nevolju koja ih snalazi shvataju kao Božju kaznu, dok ljudi koji reaguju zrelo na životna iskušenja, u nevoljama vide Božju ruku koja ih dovodi dotle da bolje upoznaju svoje slabosti i da ih pobede.
Ne samo grešni motivi, već i nečista savest rezultuje nesposobnošću savremenog čoveka za susret sa stresnom situacijom. Zbog nečiste savesti čovek je sklon da u svakoj nevolji i nesreći vidi sen suda koji ga čeka. Nečista savest ga opterećuje teorijom zavere gde on svoj strah od kazne koji je zaslužio zbog svojih greha, projektuje neprijateljima za koje umišlja da žele da ga unište. Na taj način čovek teorijom zavere u potpunosti eliminiše svrhu nevolja koje ga snalaze, jer umesto da se kaje za sopstvene grehe on truje svoj um baveći se tuđim gresima i time svoju savest sasvim ugušuje.
Malo je poznato da je Danijel Defo 17 godina pre objavljivanja Robinzona Krusoa, napisao vrlo oštar traktat protiv engleskog kralja. Krio se četiri meseca, a onda je uhapšen i osuđen zbog buntovnog karaktera svog traktata da tri dana bude na stubu srama, zatim na nekoliko meseci zatvora i na novčanu kaznu. Kako mu je zbog sakrivanja i zatvora propao posao pa je bankrotirao, doveo je sebe i porodicu na ivicu egzistencije. Sama kraljica mu je tada oprostila novčanu kaznu a potom finansijski potpomogla porodicu, a on je obećao da više neće pisati protiv vlasti.
Danijel Defo je napisao i nastavak Robinzona Krusoa u dve knjige. Godine 1719. objavljuje “Novi doživljaji Robinzona Krusoa” i 1720. “Važna razmišljanja tokom života i neobičnih doživljaja Robinzona Krusoa i njegova vizija anđeoskog sveta” U zadnjem delu Robinzon opisuje svoja putovanja po svetu, analizira postojeće religije, kritikuje surovost nehrišćanskih religija i paganizovanost znatnog dela hrišćanstva. Opisuje protestante Poljske kako smatraju Isusa tek samo malo višim od običnog čoveka, ali da nemaju problema sa božanstvom Svetoga Duha. Opisuje Engleze kao narod sa najviše verskih rasprava i sekti u hrišćanstvu, tumačeći to kao delo plemenitosti ljudi koji se bore da saznaju šta zaista istina jeste. Uz vrlo žestoke rasprave oko sitnih razlika, imali su vrlo jedinstveno razumevanje suštinski bitnih pojmova. Danijel Defo, kroz usta Robinzona Krusoa, iznosi kritiku paganizma tadašnjeg hrišćanstva i govori o pravoslavlju sledeće:
“U predelima vladavine Moskovskog cara postoji mnoštvo drvenih crkava, i da zemlja nije puna isto tako drvenih sveštenika, moglo bi se nešto reći o veri Moskovljana, jer ljudi su tamo čudesno posvećeni veri; što bi bilo vrlo dobro da nije popraćeno najdubljim neznanjem za koje se nikada nije čulo ni u jednoj zemlji za koju se govori da je hrišćanska. … Ali kad sam došao da se raspitam o njihovom verovanju, otkrio sam da je naš Gospod Isus Hristos među njima postao toliko minoran lik u odnosu na svetog Nikolu, da sam zaključio da je njihovu religiju progutalo praznoverje. I to sam video u svim prilikama. Što se tiče ponašanja ljudi u verskim stvarima, njihovo neznanje je toliko utemeljeno na tvrdoglavosti, koja je nacionalni greh Moskovljana, da zaista više nije imalo smisla da se traži bilo kakva reformacija među njima. Ukratko, verujem da niko neće za mene reći da činim nešto krivo Moskovljanima kada kažem da su najneukiji i najtvrdokorniji narod u hrišćanskom svetu, kada o njima ispričam sledeću priču. Bilo je to nakon bitke kod Narve, gde je pokojni švedski kralj, Karl XII, porazio njihovu veliku vojsku, i nakon pobede proširio svoje trupe prilično duboko u njihovu zemlju, i možda ih po malo pljačkao dok je napredovao; kada su Moskovljani, možemo biti sigurni, u najvećoj nevolji i zbunjenosti, pali na kolena da se mole. Čitamo da ništa nisu imali da kažu Svemoćnom Bogu, u tom slučaju, već su svom svecu zaštitniku uputili ovu neverovatnu molitvu:
“O ti, naš večni Utešitelju u svim našim nedaćama! Ti neizmerno moćni, sveti Nikola, kojim grehom, i čime smo te jako uvredili u našim žrtvama, klečanjima, obožavanjima i delima zahvaljivanja, da si nas tako zaboravio? Zato smo nastojali da te u potpunosti umirimo i preklinjali smo za tvoju prisutnost i za tvoju pomoć protiv strašnih, drskih, užasnih, razbesnelih i neustrašivih neprijatelja i uništitelja; kada su nas, poput lavova, medveda i drugih divljih zveri koje su izgubile svoje mlade, napali drsko i strašno; i prestravljene i ranjene, uzeli su nas i ubijali na hiljade, nas, koji smo tvoj narod. Sada, budući da je nemoguće da se to dogodi bez čarobnjaštva i čaranja, videći veliku brigu koju smo preduzeli da se utvrdimo, na neosvojiv način, za odbranu i sigurnost tvoga imena, molimo te, o sveti Nikola, da budeš naš predvodnik i nositelj naše zastave, da budeš s nama i u miru i u ratu, i u našim potrebama, i u vreme naše smrti, da nas zaštitiš od ove užasne i tiranske čete čarobnjaka, i da ih oteraš dovoljno daleko od naših granica, uz osvetu koju oni zaslužuju!” (The Life And Strange Adventures Of Robinson Crusoe: Complete In Three Parts; Volume 3 by Defoe)
Be First to Comment