Press "Enter" to skip to content

O ludom narodu i uskoro ludom čovečanstvu

Već sam rekao, ponoviću sada, i opet ću reći kad bude bilo potrebno: Onaj ko brani svoje svetinje i svoju zemlju ubilačkom mržnjom, ne da nije dostojan te zemlje, već nije dostojan ni sopstvenog života. Sa tom mržnjom on je pred Bogom kriv kao ubica jer bi ubijao da se ne plaši posledica, i završiće u ognju pakla u dan suda ako se ne pokaje. A kako sve to radi, zato što svoje svetinje i zemlju stavlja iznad samog Boga i života svoje dece koju koristi kao živi štit, on otkriva da krši i Prvu Božju zapovest “Nemoj imati drugih Bogova uza me.” (2.Mojsijeva 20,3) jer su mu zemlja i svetinje idoli. Vidimo da mu je zemlja idol zato što je spreman ljude da žrtvuje radi svoje zemlje, bilo tako što ubija neprijatelje, bilo tako što svoje zemljake navodi na fanatizam da umru za svoju zemlju. Odobravajući zločine nad civilima druge strane, on daje drugoj strani izgovor da pravdu uzima u svoje ruke i da čini zločine njegovoj strani. Ali on ne mari za ljudske žrtve jer ne brani ljude već svoju zemlju i jer više mrzi neprijatelje nego što voli sebe i bližnje. Možemo biti sigurni da krši Prvu Božju zapovest i po tome što se više uznemiri kada neko skrnavi njegove svetinje ili zemlju, nego kada vidi svakodnevno oko sebe ili u sebi samom skrnavljenje Božjeg karaktera: sebičnošću, telesnošću, ponositošću, i drugim gresima. Takvoga snalazi prokletstvo da sve što proglasi svetim uskoro izgubi, da bi shvatio da njegovi objekti uzdanja ni sami sebe ne mogu da spasu. Jedini način da mu deca ne završe u paklu jeste da ih Bog uzme dok su mala, da ne bi otrovana mržnjom odrasla u ubice i završila sa njime u paklu.

Narod koji se ovako nerazumno ponaša je po Bibliji lud narod, a Biblija ga opisuje u proročkoj pesmi Mojsijevoj pred sopstvenu smrt kao kaznu kojom će Bog pohoditi jevrejski narod u svojoj budućnosti posle njegovog otpada od Boga:

“Oni me razdražiše na revnost onim što nije Bog, razgneviše svojim taštinama; i ja ću njih razdražiti na revnost onim koji nije narod, narodom ludim razljutiću ih.” (5.Mojsijeva 32,21)

U nastavku Bog objašnjava da će ih kazniti raseljavanjem po svetu, ali da neće dozvoliti nikada da sasvim propadnu da ne bi njihovi neprijatelji, koji su gori od njega, likovali zbog njegove propasti:

“Rekao bih: Rasejaću ih po svim uglovima zemaljskim, učiniću da nestane spomen njihov između ljudi, da mi nije do mržnje neprijateljeve, da se ne bi neprijatelji njihovi poneli i rekli: Ruka se naša uzvisila, a nije Gospod učinio sve ovo. Jer su narod koji propada sa svojih namera, i nema u njih razuma.” (5.Mojsijeva 32,26-28)

Da bismo bolje shvatili šta znači lud narod, pogledajmo kako razumno postupa narod koji nije lud:

“Ili koji car koji pođe s vojskom da se pobije s drugim carem, ne sedne najpre i ne drži veće – može li s deset hiljada sresti onoga što ide na njega sa dvadeset hiljada. Ako li ne može, on pošalje poslanike dok je onaj još daleko, i moli da se pomire.” (Luka 14,31-32)

Dakle, razuman narod kada vidi da si ti vojno jači od njega, neće da te napada jer je svestan da bi tada izvukao deblji kraj tj. da bi više nastradao nego što bi dobio. A lud narod te napada iako od toga ima samo štete. U vreme pisanja Biblije tavi ludi narodi nisu bili uobičajeni čim Bog preti pojavom takvog naroda kao oruđa svoje kazne. Većina naroda su postupali onako kako je Isus objasnio da je bilo sasvim normalno, nisu hteli da ratuju sa narodom jačim od njega samog. Međutim, postoji u Bibliji prorečeno vreme kada ljudi više neće biti tako razumni, kada će radite slušati srce, nego razum, više slušati želje tela, nego biti poslušni Bogu. Ovo je princip romantizma, slušanje svog srca, a ne razuma: “Ko se uzda u svoje srce, bezuman je; a ko hodi mudro, izbaviće se.” “Bezumniku nije mio razum nego da se javlja srce njegovo.” (Priče 28,26; 18,2)

U poslanici Timotiju apostola Pavla čitamo o takvom dekadentnom vremenu kada će ljudi više da mare za zadovoljstva, nego za Boga: “Ali ovo znaj da će u poslednje dane nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, besni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli. I ovih se kloni.” (2.Timotiju 3,1-5)

Naime, posle kratkotrajnog uspona Zapadne civilizacije pod uticajem reformacije i formiranja veka razuma, racionalizma, prosvećenosti i klasicizma, krenuo je prvi stepen dekadencije Zapada kroz pojavu romantizma, koji predstavlja zamenu autoriteta razuma sa autoritetom svojih osećanja i želja svojih srca.

Romantizam je doneo nesreću i u odnose između polova (više volimo osećanja koja nam izaziva saputnik, nego njegovu ličnost) i u odnose između naroda (više volimo srpstvo nego Srbe, hrvatstvo nego Hrvate, bošnjaštvo nego Bošnjake, itd). Nacionalizam nije ljubav već sujeta projektovana na opšti plan, gde se osoba koja je niko i ništa identifikuje sa vrednostima svoje zajednice, svoje tradicije i svojih predaka da bi se osećala da je neko i nešto. I na tim vrednostima temelji svoju ljubav prema sebi i drugima. Ona ima toliko malo ljubavi prema sebi da bi mrzela sebe kada ne bi imala uobraženu predstavu o svojoj vrednosti i veličini. Zato svaku kritiku, najdobronamerniju i najiskreniju, shvata kao atak na svoju ličnost, dok samokritiku proglašava autošovinizmom. Kako više voli vrednosti koje vidi u sebi i drugima, nego sopstvenu i tuđu ličnost, ona pokazuje suludu sklonost da žrtvuje sebe i druge ljude radi razloga i vrednosti zbog kojih sebe i druge voli.

Od pojave romantizma, oslobodilački ratovi nemaju za svrhu da spasu svoj narod, već da svoj narod žrtvuju zarad romantičarskih vrednosti koje svojim ratom brane. Pojavljuje se nacionalni romantizam, gde ljudi brane ne svoj položaj, svoja prava i svoje živote već ih žrtvuju zarad odbrane svog nacionalnog Ega, svoje nacionalne sujete, gordosti i sebičnosti. I zaista, princip svih oslobodilačkih pokreta utemeljenih na nacionalnom romantizmu jeste da slabo koriste zdrav razum i da niti preispituju svoje stvarne motive (jer ne brane ljude već nacionalni gordi Ego, a ljude žrtvuju) niti razmišljaju o posledicama (osveti neprijatelja). To je iskustvo svih ratova novijeg vremena, koji, dakle, ne nastaju zbog odbrane sopstvenog naroda, već koji žrtvuju narod zarad odbrane nacionalnog gordog Ega.

Isus je prorekao takve ratove kao predznak kraja:

“Čućete ratove i glasove o ratovima. Gledajte da se ne uplašite; jer treba da to sve bude, ali nije još tada kraj. Jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo; i biće gladi i pomori, i zemlja će se tresti po svetu.” (Matej 24,6-7)

Dakle, od pojave nacionalnog romantizma u 19. veku nastaje epoha ratova koje je Isus prorekao kao znak Njegovog skorog dolaska i tada gotovo svi narodi postaju ludi narodi kao onaj narod kojim Bog preti Izrailju usled njegovog duhovnog otpadništva.

Be First to Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *