Juče, dok grafički uređujem svoju knjigu na kompjuteru, javi mi se tetka telefonom i pita kakav se to dim diže iz centra grada, pa izađoh na ulicu da vidim. Televizija i zvanične novinske kuće danima ništa nisu prenosile. Najviše je jedan lokalni radio smeo da kaže da je ta i ta ulica blokirana za automobile, ali bez objašnjenja da su je građani nezadovoljni izbornom krađom blokirali. Prođoh centrom grada uzduž i popreko. Stotine hiljada ljudi, što iz Beograda, što iz unutrašnjosti došlo je da podrži još nepriznatu pobedu opozicije. Rastrkani demonstranti kreću se po gradu, dok jedni dolaze u centar, drugi odlaze.
Par punoletnih pubertetlija ide ulicom, udara u metalne korpe za otpatke, šutira i ruši montažnu metalnu ogradu oko “Konja” opravdavajući izlive svog nezadovoljstva psovkama protiv komunizma. To njihovo ponašanje skreće pažnju svih prolaznika od kojih neki negoduju zbog takvog divljaštva. Đubre razbacano na sve strane po ulici, kao izraz građanske neposlušnosti, ili možda još više kao simbolika sadržaja ljudskih srca koje sada nesmetano, bez ikakve cenzure izlazi na površinu.
Dok prilazim centru suze mi oči i kijam jer izgleda da imam alergiju na oblačić suzavca koga je vetar odnekud doduvao do mene. Nešto pre toga policija je uspevala da suzavcem omete upad u skupštinu, ali je na kraju jak vetar pomogao demonstrantima tako što je suzavac razduvao na sve strane. Razjaren narod je provalio u skupštinu i napravio požar, koji je sada bio već skoro sasvim ugašen. Ponovo se rasplamsavao i ponovo gasio.
Gledam dva milicijska kombija za prevoz uhapšenika kako su demolirana i jedan je skoro sasvim izgoreo. Narod kida njihove delove i nosi kao trofeje, jedan razvaljuje volan, drugi pokušava da otkine vrata. Dvojica su već proneli na leđima malko nagoreo točak sa gumom. Iz skupštine ljudi iznose fotelje i klupe i ponosno podižu svoje trofeje, daju drugima da sednu na njih i da se tako slikaju. Takođe na sve strane pojedinci nose delove milicijske opreme, štitove, palice, kacige, jer se milicija razbežala.
Jednog milicajca su krenuli da tuku, ali je druga grupa građana stala u njegovu odbranu govoreći kako on nije kriv i tako ga je sačuvala. Zagrljen od strane građana sa leve i desne strane on izlazi iz mnoštva.
Narod čeka da mu se obrati Vojislav Koštunica. Jednoga trenutka narodom se prolama aplauz i vriska. Koštunica počinje svoj govor. Između ostalog govori kako nas je Milošević nepotrebno terao u rat sa svima, a sada hoće i u rat sa sopstvenim narodom. Helikopteri preteći preleću iznad centra, ali narod kome je svega dosta, ne mari. U međuvremenu vatrogasci pokušavaju da ugase zgradu televizije, a njen visoki dim se jasno vidi sa platoa ispred skupštine.
Ostale TV stanice koje je u međuvremenu držala vlast u svojim rukama – Studio B i Politika, oslobođene su u toku dana od strane naroda i sada prvi put prikazuju realnu situaciju u gradu i zemlji. Na glavnoj državnoj televiziji, oko šest sati spiker je izjavio kako opozicioni huligani pokušavaju da provale u njihovu zgradu, posle par minuta prekinuto je emitovanje programa RTS, a posle par sati počelo je emitovanje programa nove televizije. Nova uređivačka politika počinje objašnjenjem kako njeni urednici više ne žele da crvene sakrivajući istinu od naroda.
Vratio sam se kući razmišljajući o tome kako čovek doživljava preuzimanje na sebe odgovornosti za svoje postupke, zato što svaka sloboda stavlja na čoveka odgovornost u vezi oblasti slobode koja mu je tada poverena. Ako imam slobodu da slobodno izražavam svoje misli i osećanja, kakav će biti sadržaj mojih misli i osećanja? Da li pri oslobađanju čoveka, on kao i u pubertetu, prvo pokazuje svoju slobodu tako što se izživljava koliko god može? On tada pokazuje ono što jeste, može drugima da pruži samo one sadržaje svoga uma i srca koje inače ima.
Nekoga zato sablažnjava pojam slobode. Te licemere ne sablažnjava loš sadržaj ljudskog srca, već ga sablažnjava sama sloboda izražavanja. Licemer ne ume da pobedi loš sadržaj u svom korenu, pa mu jedino preostaje da se trudi da bude dobar licemer. Takva životna filozofija čoveka onesposobljava da svoju životnu odgovornost ispuni na pravi način, da poradi na svojoj unutrašnjoj duhovnoj reformaciji, pa ga baca na slepi kolosek u kojem čovek vodi borbu između licemerstva i otvorenosti, a ne između dobra i zla.
Uskoro sam ponovo izašao iz kuće. Videh dosta građana kako nose razne predmete, kao da su se sreli sa deda mrazom koji im deli poklone. Brzim koracima prođe pored mene sin jednog obližnjeg vlasnika jedne radnje, noseći moderni usisivač. Ubrzo prođe pored mene i njegov otac, noseći neko veliko veštačko plastično cveće i pozdravi me: “Kako je gospodine Bogdanoviću?” Ja mu odgovorih: “Dobro, a kako vaše cveće?” Uskoro zapazih izvor njihove radosti, i njihovih brzih koraka. Zgrada Centralnog komiteta, bez čuvara, razbijena stakla, masa naroda iznosi sve što je mogla smatrati vrednim i nosi svojim kućama. Jedan čak uzima i nosi veliku dasku, možda će mu trebati zimi za loženje vatre. Jedan izlazi sa velikom crvenom zastavom kojom maše kao sa trofejem. Nekoliko njih iznosi po fotelju. Na jednoj takvoj fotelji sa točkićima spušta se jedan mladić niz strmu ulicu kao da vozi rolsule. Postajem tužan kada gledam kako stotine papira A4 formata biva bačeno kroz prozor zgrade, i razleće se na sve strane. Ja muku mučim povremeno da kupim takvu hartiju koja me košta skoro dinar po listu.
Uskoro kroz prozor izleću mnoštva belih propagandnih blokova i isto tako stotine hemijskih olovaka i upaljača za reklamne svrhe Socijalističke partije Srbije. Dok jedni gaze i uništavaju pomenute olovke, drugi ih stavljaju u svoje džepove. Jedna devojka primećuje moj tužan izgled i komentariše kako to zaista nije u redu što oni rade.
U blizini mi skreće zvuk razbijanja stakla trafike. Malo oklevam, ali ubrzo trčim ka trafici i vičem mladićima koji brzo pune svoja nedra ukradenim flašama sokova: “Jel ovo pripada SPS-u?” Mladić odgovara: “DA!” “NE!” odgovaram, i kažem “U čemu ste bolji od onih koji su krali pod okriljem komunističke ideologije? Zar to nije upravo ono protiv čega se borimo?” Oni su već napunili ruke svojim plenom, i bez reči, spuštenih pogleda odlaze.
Na Terazijama, sa balkona Demokratske stranke razleću se hiljade malih sličica na kojima je mračna faca (kao poternica) sa natpisom “Drž’te Gedžu!” U blizini skupštine srećem jednog prijatelja Đošića, advokata, bivšeg javnog tužioca u vojsci. Pre dvadeset godina on je učestvovao u pisanju tužbe na osnovu koje je jedan “neprijatelj revolucije” na kraju i osuđen na oko osam meseci zatvora, zato što je u telefonskom razgovoru izjavio svom prijatelju rečenicu: “Zamisli molim te, noćas su matorom odsekli nogicu!” Prijavio ga je sam prijatelj jer nije mogao noću mirno da spava čiste savesti. A ovaj tužilac je nešto kasnije došao k sebi, pokajao se i prešao u redove opozicije, a zatim se i obratio Bogu, i postao vernik. Ali ne iz pomodarstva ili zbog tradicije, već sa Biblijom u rukama i Isusom u svom srcu. Iako je već u godinama, sa Novog Beograda je došao pešice, noseći na leđima ruksak sa celom opremom za spavanje u Pionirskom parku koji je preko puta skupštine. Radosno mi je uz čvrst stisak ruke čestitao pobedu opozicije i izrazio nadu da će početi bolja vremena.
Ja mu rekoh da se vlast jeste promenila ali ne i narod. Danas ljudi glasaju za opoziciju ne zato što se kaju za mito, korupciju, neradništvo i sl. već zato što su u svojim sebičnim interesima ugroženi, onim istim interesima zbog kojih su i ranije pristajali na vlast i ideologiju komunizma. Kada bi komunisti imali danas novca da kupe većinu, kao što su imali novca da je kupuju do skora, onda bi većina naroda opet njih izabrala. Da nije tako, naš narod bi ustajao protiv zloupotrebe vlasti još pre dvadesetak godina, u vreme blagostanja, a ne bi čekao da i njegovi sopstveni sebični interesi budu dovedeni u pitanje da bi promenio vlast. Nijedna vlast nije u stanju da manipuliše narodom, osim preko njegovih slabosti, no da li se naš narod pokajao za te slabosti, ili samo za posledice svojih slabosti? Mnogo grešimo ako i od nove vlasti očekujemo da ona uradi ono što je svako od nas dužan sam za sebe da uradi. Ni Koštunica, pa ni sam Isus Hristos da je na čelu države, ne bi mogao pomoći našem narodu dokle god se sam narod ne pokaje za neradništvo, mito, korupciju, laž i krađu. Svako mora da preuzme na sebe svoju ličnu odgovornost. To vlast ne može da učini umesto mene i tebe. Ova pobeda opozicije može biti samo jedna nova prilika da počnemo da zidamo na boljim temeljima, ako to većina bude htela.
Moj prijatelj se složio da tek najvažnije stvari treba da se obave, te je sa tugom spomenuo i ovo razbijanje izloga i krađe kojih smo upravo bili svedoci. Rastao sam se od prijatelja veoma zamišljen rečima koje sam mu upravo izneo.
Uskoro, pojedinci koji nose u rukama stotine šarenih kartonskih reklama za Socijalističku partiju Srbije, ukrasne fotelje, neonske lampe i razne drangulije, podsetili su me na činjenicu da se približavam zgradi CK na svom putu kući.
Pobedila je opozicija, pobedio je narod. U čemu? Iz kojih motiva? Da li je pobedio onog najvećeg neprijatelja kojeg ima u sebi? Da li se pokajao za principe zbog kojih je i izabrao Miloševića pre deset godina? Ko će biti spreman da ISTINU, DOBROTU I PRAVDU uzdigne iznad svega drugoga u životu, i da se pod njihovom zastavom istinski bori za bolje društvo? Ko će biti spreman da krene od sebe, umesto da odgovornost za krizu prebacuje na staru ili novu vlast, ili možda nekog stranog ili unutrašnjeg neprijatelja? Trasak razbijenog stakla obližnje prodavnice podsetio me je da moram da što pre završim svoju sadašnju publikaciju i da se “bacim” na pisanje nove knjige Prokletstvo nacije:
https://svetlost.org/prokletstvo.pdf
Miloš Bogdanović,
6. oktobra 2000.
Be First to Comment