ANALIZA NEKOLIKO GLAVNIH ZABLUDA STUDENATA SA PROTESTA I OPOZICIJE
NAJVEĆA ZABLUDA: SVE SE REŠAVA PROMENOM VLASTI
To je zabluda koja spada u sferu sujeverja. Koliko je puta je samo do sada naš narod smenjivao korumpirane vlasti, da bi nove pokazale još veću bahatost i mafijašenje? Ranije si morao biti član DS da bi mogao da napreduješ, a pre 5. oktobra morao si biti na strani Slobe da bi bio privilegovan. Naš narod je vekovima poznat po svom mentalitetu da je on čak ušao u definiciju pojma Balkanizma:
“Beznačelnost, borba nedopuštenim sredstvima, podvala, politička ubistva, podmićivanje, strast za bogaćenjem, puzavost prema višim a grubost prema nižim od sebe.” (Vujaklija 1954. god.)
Kada je 29. maja 1903. ubijen kralj Aleksandar Obrenović, narod se ponadao da će mu svanuti novo jutro. Satiričar Radoje Domanović koji je i sam trpeo nevolje zbog kritike Obrenovićevskog režima, morao je da napiše sledeće posle prevrata: “- Šta ćeš sada da pišeš? ― pitali su me mnogi posle 29. maja nekako pakosno ― nema više za tebe materijala! – O publiko srpska, dobričino moja, kako si grdno prosta i naivna. Prošao je 29. maj, ali smo ostali mi. Mi isti onakvi kakvi smo i pre bili.” (Radoje Domanović, “Stradija”, broj 1, 1903)
Istorija kao da nikako ne uspeva da nas nauči da političke promene nikada nisu bile u stanju da ostvare mir i blagostanje među ljudima. Zašto? Kao što je Domanović primetio, diktator je otišao, ali smo mi ostali isti. Promenila se vlast, ali ne i sam narod. Šta vredi što ode jedan čovek ili njegova klika, kada narod ostaje isti kakav je bio i pre? Narod je ostao isti, sa svim onim slabostima (koristoljubivost, pokvarenost, kukavičluk, lenjost i neodgovornost) koje su bile i ostale u njemu kao temelj budućih represivnih sistema, stranačkog mafijašenja, korupcije, nepotizma i neradništva. A ostvarene slobode su dovele do zloupotrebe i eskalacije svakog zla. Pokušaj uvođenja demokratije u iskvaren mentalitet naroda rezultuje zloupotrebom svih sloboda i tada nastaju haos i anarhija kao što se to drastično vidi u arapskom ili latinoameričkom svetu, pri pokušaju da se promeni sistem, a bez prethodne promene mentaliteta naroda. Odsustvo snažne državne vlasti u narodu koji nije naučio da na sebi nosi odgovornost za svoje postupke, rezultovalo je pravom anarhijom, porastom kriminala i visokim nivoom ubistava, koji je u to vreme iznosio u Srbiji oko 30 na 100 000 stanovnika godišnje, dok je u Engleskoj u isto vreme iznosio oko 1 na 100 000 stanovnika. U delu Dragiše Vasića “Devetsto treća” iz 1925. godine, čitamo:
“Uz sve probleme s kojima se država morala suočavati posle prevrata, postojao je i jedan poseban problem, koji se ticao hajdučije i kriminala uopšte. Od formiranja prve vlade posle prevrata, pa do 15. maja 1905. godine, za hajduke su proglašena 64 lica, većina iz Šumadije. Broj ubistava je u ovo isto vreme premašivao brojku od 700 godišnje. Krađama se ni broj nije znao, toliko ih je bilo – blizu 600 mesečno. Prema podacima objavljenim u službenom listu (Srpske novine, broj 101), samo u 1904. godini u Kasacionom sudu bilo je na rešavanju 7.050 krivičnih dela – više nego što je ikad zapamćeno u Srbiji. Hajdučija je ipak bila jedno od najvećih zala koja su snašla Srbiju posle 29. maja 1903. godine. Razbojnici – odmetnici su činili takva nedela da se ljudima i od samih priča o tome ježila koža… Upravo u 1904. godini, od proleća do jeseni, počinjeni su mnogi svirepi zločini. U selu Viru, u Boljevačkom srezu, hajduci su 8. maja te godine na vatri ispekli jednog seljaka – Lazu Živanovića. To isto, istog dana, hajduci su uradili sa Dragićem Miloševićem u selu Bučju, u Zaglavskom srezu. Dvadesetog avgusta pak, hajduci su “iščerečili” Perišu Čolovića iz Ljutica, odsekavši mu glavu, ruke i noge…” (Dragiša Vasić, Devetsto treća)
Dakle, nije dovoljno da se samo vlast promeni. Potrebno je da se promenimo mi kao narod, da preuzmemo na sebe odgovornost za ono što se dešava, a ne da od politike i političara tražimo da urade ono što je naša odgovornost, što stoji do našeg poštenja, nesebičnosti, vrednog i samopožrtvovanog rada. Ako ja sam učim školu nezainteresovan za gradivo, samo da se provučem, i posao isto tako samo da otaljam, površno i neodgovorno; ako sam sklon korupciji, mitu, pljački i prevari, ako sam neradnik i neodgovoran, ne postoji nijedna vlast na svetu, niti i jedna sila u svemiru koja može umesto mene samog da odluči da ja postanem čovek i da tako umesto mene samog ovo društvo izvuče iz krize.
LICEMERNO USTAJANJE PROTIV ZLA U VLASTI, A NE PROTIV ZLA U SEBI
Druga zabluda studenata u protestu jeste licemerstvo – ustaju protiv zla u vlasti, ali ne i protiv zla u sebi. Većina njih uči vrlo neodgovorno, samo da otalja, vara na ispitima i time sama proizvodi nesposobne kadrove i neodgovornost koja je, u krajnjoj liniji, dovela do nesreće u Novom Sadu.
U čemu su studenti sve licemeri:
Ustali su protiv nekvalifikovanih kadrova koji su izvazvali nesreću u Novom Sadu, a sami sprečavaju studiranje onih svojih kolega koji vole da studiraju i kojima je cilj kvalifikacija. Ustali su protiv korupcije, a sami varaju na ispitima, pokazujući isti karakter pokvarenosti koji će se sutra manifestovati kroz korupciju i svaku drugu prevaru. Ustali su protiv mafijašenja, a sami neće da prijave kolege koji varaju na ispitima jer su sami robovi sujetnog odobravanja drugih, zbog kojeg se i formiraju mafijaški klanovi. Ustali su protiv jednoumlja i diktature u štampi i društvenim medijima, a sami kidišu na plenumima na svakoga ko im iznese drugačije mišljenje. Oterali su sve neistomišljenike, a svoje skupove i dalje nazivaju plenumima. Nema netolerantnijih ljudi od njih, nesposobnih da čuju kritičko mišljenje, a zameraju vlastima na neslobodi mišljenja. Kao rezultat najgore vaspitane generacije dece, krenuli su u školu sa velikim razmaženim Egom koji doživljava kao atak na ličnost svaki razuman nalog života, svaku životnu odgovornost pa i samo učenje. Zato uče sve kao od bede i ne mogu da prate nastavu duže od par desetina minuta, da se zbog njih snižavaju zahtevi i standardi nastave. I dok su tako sami neodgovorni, oni druge licemerno nazivaju ćacijevcima, i zameraju vlastima na neodgovornosti kao da neodgovornost nije odlika i njih samih i većine samog naroda, bez obzira na stranačko opredeljenje!
Oni koji su kukavice da osude zlo u sopstvenim redovima, jer se boje da izgube odobravanje ostalih, pokazuju buntovnu hrabrost da osude isto zlo u vlasti. Nespremni da u postavljanju pitanja odgovornosti krenu od sebe samih, oni upiru prst na onog drugoga i svaljuju svu odgovornost za nesreću u društvu na postojeću vlast. Jasno nam je da bi Isus Hristos koji je uputio uslov farisejima u kažnjavanju krivca: “Koji je među vama bez greha neka najpre baci kamen.” (Jovan 8,7) mogao iste reči da uputi i našim studentima. Iskvarenost i neodgovornost već vekovima prožimaju sve sfere društva, tako da je krajnje licemerno upirati prst u nekog drugog. Još je Svetozar Marković u 19. veku zapazio takav problem sa našim mentalitetom kada se borio za novo društvo utemeljeno na socijalnoj pravdi: “Da nisu prave socijaliste, dokaz je to što se još jednako svađaju i džaveljaju, zbog kojekakvih trica, zbog lične ambicije, pakosti, sujete, itd. Kad primete na kome od drugoga neku manu, oni umesto da prionu da je sa ljubavlju od svega srca ispravljaju, oni tu nalaze samo nov povod za uzajamno pljuvanje i grdnju, te da time pokažu svoje prevashodstvo. Stvar socijalizma propada, jer nema socijalista.” (Svetozar Marković, Odabrani listovi, 64-67) Društvo propada jer nema dobrih ljudi.
ZABLUDA: STUDENTI SU POKRENUTI PLEMENITIM MOTIVIMA JER NISU ISKVARENI ISKUSTVOM KORUPCIJE I POLITIČKE BORBE ZA MOĆ
Treća zabluda studenata sa protesta jeste uverenje da ih vode plemeniti motivi u borbi protiv nepravde. Mnogi nisu svesni da takvim shvatanjem ponavljaju zabludu nosilaca kulturne revolucije u Kini (1966-1976) da su mladi „najčistiji“, jer su nenačeti “buržoaskim” uticajima. Podstaknuti pozivima Mao Ce Tunga da “očiste” društvo od “reakcionarnih” elemenata, studenti su prebijali profesore, ponižavali roditelje, uništavali kulturno nasleđe, i često nasilno sprovodili svoje viđenje “revolucionarne pravde“, verujući da su upravo oni pozvani da uspostave novo, pravedno društvo. Postoje dokumentovani slučajevi gde su studenti fizički napadali i čak ubijali svoje profesore. Na primer, Bian Zhongyun, zamenica direktora srednje škole u Pekingu, pretučena je na smrt od strane svojih učenica u avgustu 1966. godine. Umesto razboritog preispitivanja i izgradnje, rezultat njihove neobuzdane akcije bio je talas haosa, nasilja i kulturnog razaranja. Različiti izvori navode da se broj pogubljenih navodnih neprijateja kineske kulturne revolucije kreće od oko sedam stotina hiljada do čak desetine miliona, zavisno o izvorima. Neverovatni primeri mržnje, nasilja i pretnje osvetom onima koji im ne daju podršku, zabeleženi su i kod studenata našeg protesta u Srbiji. Naravno, nećemo napraviti grešku pa na osnovu pojedinačnih ekscesa suditi o većini studenata, ali ćemo analizom reakcije većine studenata na te ekscese shvatiti njihove stvarne pokretačke motive. Na društvenim mrežama čitamo pretnje studenata da će kada dođu na vlast da se osvete agencijama koje nisu podržale opšti bojkot, pekarama koje im nisu poklanjali hranu, studentima koji su izlazili na ispit i da će premlatiti decu policajaca kao što su policajci njih “mlatili”. Niko od studenata se ne usuđuje da se ogradi od takvih pretnji, da ne bi sam sebe izložili etiketi izdajice i Vučićevog bota, već masovno odobravaju takve pretnje.
Otkuda kod mladih “neiskvarenih” tako loši motivi?
Oni su plod njihovog lošeg vaspitanja i prirodnih iskušenja mladalačke nesazrelosti. Naime, pre nego što su ovi naši studenti postali punoletni, istraživanja su pokazala da su to bile najnasinije generacije maloletnika u našoj novijoj istoriji, što je prirodan plod savremenog nevaspitanja dece. Ta deca nikoga ne poštuju, ne samo svoje profesore, već ni svoje sopstvene roditelje. Oni sami od malena prepisuju na času i uče sve kao od bede, pa kako možemo očekivati da imaju pošteniji odnos prema drugima i odgovorniji odnos prema radu nego što su ga pokazivali kroz celo svoje školovanje?! Oni nisu zreli da se bave društvenim pitanjima jer ih protiv društvene nepravde pokreće bunt povređenog, razmaženog i gordog Ega koji ne ume krotko i strpljivo da trpi nepravdu. Da bi se neko čiste savesti borio za pravdu, mora da ga pokreće ljubav (koja podrazumeva krotost i poniznost), a ne mržnja. U suprotnom, postaje subjektivan i sam čini nepravdu. Istraživanja već godinama pokazuju da više od 50% srednjoškolaca opravdava nasilje – dakle, ne vodi ih ljubav prema drugome, nego povređen sopstveni Ego. Istraživanja pokazuju da njihov veliki razmažen Ego ne može da podnese bez depresije ni razumne zahteve života za marljivim učenjem i radom, pa ni autoritete koji su iznad (profesore, vlast), a kamoli da zrelo trpi realnu nepravdu u društvu i da na nju zrelo reaguje. Prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (2024), oko 1 od 7 mladih (10-19 godina) ima mentalni poremećaj – depresiju, anksioznost ili poremećaje ponašanja. Najčešći uzrok je što hirovi razmaženog Ega savremenih generacije dece trpe osujećenje pod pritiskom realnih potreba života. Društvene nepravde im dolaze kao sredstvo psihičkog pražnjenja, relaksacije i oslobađanja od odgovornog učenja i rada. Takođe, snažan motiv studentske borbe protih nepravde jeste potreba da se umiri sopstvena nečista savest, uznemirena nesrećom u Novom Sadu, jer u životu i studiranju pokazuju istu neodgovornost kao oni koji su odgovorni za pad nadstrešnice, pa doživljavaju neverovatnu psihološku satisfakciju kroz okrivljavanje drugih i kroz svoju potrebu za lovom na veštice.
Ispravna i zrela reakcija na nesreću rušenja nadstrešnice 1. novembra 2024. godine, u Novom Sadu, trebala bi da glasi ovako:
“Hajde da sami sebe preispitamo da nismo i mi u svom domenu pokazali istu neodgovornost u učenju, radu, poštenju kao oni koji su krivi za pad nadstrešnice? U čemu smo drugačiji od njih, osim što nismo bili na njihovom mestu? Nismo li i mi sami varali na ispitima i trudili se da nekvalifikovani dobijemo nezaslužene ocene i diplome? Hajde da svako od nas uradi što može sa svoje strane da ova zemlja bude bolja, umesto da u lovu na veštice histerišemo na nekog drugog da je kriv, kada smo i sami ukoreni ovom nesrećom za isti karakter!”
Međutim, mnogi su, ukoreni nesrećom za sopstvenu životnu neodgovornost pohrlili u lov na žrtvenog jarca – ne da pomognu da se društvo popravi, već da bi se sami osećali bolje u sopstvenom licemerstvu i iskvarenosti. Ideja da su drugi za sve krivi, oslobađa sopstvenu savest od tereta odgovornosti i zato je glavna zabluda koju koriste svi manipulatori na Balkanu.
STUDENTI NAPADAJU VLAST NE DA BI JOJ POMOGLI DA SE POPRAVI VEĆ DA BI JE OSUDILI
Četvrta zabluda studenata sa protesta jeste što napadaju vlast, ne da bi joj pomogli da se popravi, već da bi je kaznili. Ako studenti žele dobro našem narodu, moraju želeti dobro i svojoj vlasti. Sumnjam da bi neki prosvećeni narod reagovao mržnjom ka svom predsedniku koji greši. Verujem da bi hteli da mu pomognu da se popravi, a ne da ga mrze. A nije pravedno osuđivati nekog ako mu prethodno nisi ponudio put popravljanja. Isus bi takvima rekao: „Ko je među vama bez greha, neka prvi baci kamen.“ Fariseji su sigurno hiljade puta ukorili ženu uhvaćenu u preljubi za njen duh kurvarstva. Ali to njihovo “trljanje nosa” nije ništa pomoglo. Opterećivanje krivicom i sramotom proizvodi samo licemerno obuzdavanje greha u svom ispoljavanju. A ona nije htela da bude licemer. Ali samo jedan njen susret sa Isusom promenio je njen život. Božja ljubav koja na pokajanje vodi proizvela je njeno duboko preispitivanje i preobražaj. Međusobno optuživanje opozicije i vlasti za pokvarenost nije pomoglo ni opoziciji ni vlasti da se popravi, niti je ikada pomoglo takvo upiranje prsta u drugoga, već je jedino pomagalo kada su ljudi polazili od sopstvene odgovornosti. Naš narod nije prosvećen i zato svoja iskušenja zaista ne ume da pobedi. Naime, većina ljudi su licemeri koji samo iz straha od kazne, sujetnog gubitka odobravanja sredine ili sramote povređene gordosti sputavaju svoje slabosti u svom ispoljavanju. I kada vide nekoga da otvoreno greši, oni mu podsvesno zavide jer bi sami tako voleli da žive ali ne smeju zbog savesti iii sramote. Ali, takvo iskustvo obuzdavanja slabosti u svom ispoljavanju nije pobeda već licemerstvo. I to svoje iskustvo ljudi nesvesno pružaju kao rešenje moralne krize tako što bi druge ljude pritisli represijom na isto licemerstvom pod kakvim se sami nalaze. Takvi ljudi, čim primete neku lošu pojavu u društvu, kao rešenje ne nude promenu mentaliteta naroda njegovim prosvećivanjem već bi represijom primorali druge na ispravno ponašanje, bez svesti da takav pritisak na savest drugog čoveka jeste izraz nepoštovanja njegove ličnosti i poziv na licemerstvo koje niko ne može da ceni. “Trljanje nosa” krivicom ili sramotom nikome nije pomoglo da bude bolji, pa ne može pomoći ni našem narodu, ali svako nudi ono što sam ima kao lično iskustvo. Ko je pod osudom, osuđuje druge. Isus Hristos kaže za fariseje da “mišljahu za sebe da su pravednici i druge uništavahu (prezirahu)” (Luka 18,9). Jednom prilikom je Isus poslao glasnike u jedno samarijsko selo da mu omoguće da prenoći, a kada su učenici saznali da su Samarjani odbili da Mu pruže gostoprimstvo, pitali su Isusa da li da se pomole da se spusti oganj sa neba da ih zbog toga istrebi. “A On okrenuvši se zapreti im i reče: Ne znate kakvog ste vi duha; Jer Sin čovečiji nije došao da pogubi duše čovečije nego da sačuva. I otidoše u drugo selo.” (Luka 9,55-56) A na žalost, takav duh prožima današnji studentski bunt protiv vlasti. Zato, ako smatramo za sebe da pripadamo hrišćanskoj civilizaciji, trebalo bi da imamo za uzor ove biblijske savete koji nas čuvaju od licemerstva i učenje samog Isusa Hrista koji nije kamenovao ženu uhvaćenu u preljubi (analogno ljudima u našoj vlasti) već ju je svojom ljubavlju doveo do istinskog pokajanja, što sami fariseji nisu bili u stanju da učine. Čovek mora prvo pomoći samom sebi, da bi mogao drugome da pomogne.
ZABLUDA: KRIVIČNO GONJENJE I KAZNE ĆE REŠITI KRIZU
Peta zabluda studenata sa protesta jeste verovanje da će kazne i krivično gonjenje sprečiti zlo. Ali, ako je većina naroda iskvarena, onda nema ni ko da sprovodi zakon, a da se sam neće podmititi. Studenti misle da građanskom neposlušnošću mogu da primoraju vlast da natera pravni sistem da radi. Međutim, najjači pritisak na vlast već vrši Zapad, mnogo jače nego studenti, preteći da će da smeni našu vlast ako ne obezbeđuje bar minimalnu zakonitost i građansku sigurnost. Rezultat je samo uklanjanje ekstrema bezakonitosti, zato što krivični zakon udara samo u vrh ledenog brega, dok zlo ostaje i dalje u mentalitetu naroda nesankcionisano. Na primer, ko zna koliko je hiljada ljudi zbog pogrešnih dijagnoza lekara prevremeno završilo život, jer su ti lekari takođe prepisivali na ispitima i učili sve samo da otaljaju? Ko zna koliko je stanova napravljeno sa materijalom lošijeg kvaliteta jer poslovođe i radnici kradu na svakom nivou i zabušavaju u kvalitetnom radu koliko god mogu? Ali krivični zakon nema načina da prozre unutrašnje motive ljudske duše i da ukori zlo u korenu. Krivični zakon ne može da nadomesti ulogu moralnog zakona koji ima za svrhu da nas učini svesnim unutrašnje iskvarenosti naše duše i da u nama proizvede istinski vapaj za reformom unutrašnjih motiva i duhovnim preobražajem našeg bića i karaktera. Naravno da sa tim zlom naše prirode, naša vlast nema nikakve veze. Nije kriv Vučić što deca kao mala pokazuju nezainteresovanost za gradivo i što prepisuju na času. Tako iskvaren mentalitet imamo vekovima pre pojave Vučića i on je posledica naše narodne neprosvećenosti i zanemarenog vaspitanja naše dece. Blokaderi i opozicionari neće da osude mentalitet naroda jer bi onda izgubili odobravanje većine, već truju narod prebacivanjem krivice na dežurne krivce. Neogovornost i korupcija prožimaju sve sfere društva, a ne postoji način da sam krivični zakon sudi i sankcioniše unutrašnje motive srca. A kada bi krivični zakon i uspeo da se umeša u svaku poru življenja i postane pretnja protiv našeg unutrašnjeg zla, tada bi predstavljao oblik diktature tipičan za represivne sisteme kao što su nacizam ili staljinizam, i proizveo bi za rezultat samo licemerstvo i civilizacijski povratak u srednji vek. Istina je da jedino pravo rešenje jeste samo u reformi mentaliteta naroda njegovim prosvećivanjem, a krivični zakon može jedino da obuzda ispoljavanje mentaliteta, a ne i da ga u srcu naroda reformiše. Svrha krivičnog zakona je samo da obezbedi građansku sigurnost, dok moralni zakon (Deset zapovesti) gleda na motive srca i čoveka čini svesnim potrebe za reformom svog karaktera i mentaliteta.
Krivični zakon ima svrhu samo da obezbeđi građansku sigurnost, ali kada se on zloupotrebljava da strahom popravi mane ljudskih srca, tada se primećuje nuspojava koja je odlika svakog totalitarnog režima koji takvu ulogu krivičnom zakonu pridaje, a to je opštenarodna histerija lova na veštice. Naime, kada ljudi iz straha od kazne sputaju svoje slabosti u ispoljavanju i postanu licemeri, tada se formira njihova masovna potreba za dežurnim krivcima kod kojih se trude da prepoznaju svoje potisnute slabosti i da ih zbog njih osuđuju. Otuda je Staljinov režim generisao milione neprijatelja revolucije koji su likvidirani u raznim čistkama i progonima. Nacizam je krivce tražio u Jevrejima, srednjevekovna inkvicizija u jereticima, a naša blokaderska omladina u predsedniku Vučiću i ćacijevcima. Bitno je da se ne osuđuju korupcija, mito, lenjost, prevara i krađa sami po sebi, jer bi tada ljudi morali da krenu od sebe da se popravljaju već da se optuži neko drugi po ideološkoj, stranačkoj, rasnoj ili verskoj pripadnosti i tako da većina nađe oduška za svoju savest i da nastavi sa pokvarenom praksom bez osude svoje savesti, jer je ona obuzeta osuđivanjem drugih.
ZABLUDA DA REŠENJE KRIZE POLAZI OD REFORME VLASTI A NE OD REFORME SVAKOG POJEDINCA
Šesta zabluda studenata u protestu je da rešenje krize treba da krene od reforme vlasti, a ne od reforme svakog pojedinca i to posebno od reforme samih studenata. Tu zabludu jasno raskrinkava Arčibald Rajs, objašnjavajući da zlo potiče od Univerziteta:
“Univerzitet je najviša obrazovna ustanova u nekoj zemlji. Kao takva ona treba da bude primer a disciplina na njoj najstrožija. Prvo se univerzitet mora povinovati neophodnim zahtevima za dobro funkcionisanje države. A šta ste vi uradili? Dopustili ste univerzitetu sve slobode. Pozivajući se na „autonomiju univerziteta”, vaši studenti sebi dopuštaju ono što kod drugih neće trpeti. Vode stranačku politiku, žele da nameću zemlji svoju volju, a još obrisati nos čestito ne znaju, organizuju štrajkove, čak i prave male bune i sl., a vi to lepo dopuštate i tu neobuzdanu omladinu ne kažnjavate dobrim prutom po stražnjici. Zar ne uviđate da tako dajete loš primer mladima, građanima, seljacima i radnicima?…” (Arčibald Rajs, “Čujte Srbi! Čuvajte se sebe”, godina 1928.)
Naime, do 18. godine nisu kriva deca što uče sve neodgovorno kao od bede i što prepisuju na času i što pokazuju visoku sklonost ka maloletničkom nasilju, već krivi su roditelji što su ih tome naučili ili što ih od tog zla nisu ispravnim vaspitanjem sačuvali. Ali od punoletstva, od kada krenu da studiraju, ljudi postaju odgovorni za svoje postupke, pa su odgovorni da se izbore protiv nasleđenih i stečenih slabosti karaktera. Inače će se nesreće kao ova u Novom Sadu ponavljati pod raznim formama, jer ako studenti svoje mane ne pobede, onda varanje na ispitima će biti varanje na poslu, a neodgovoran odnos prema učenju će se nastaviti kroz neodgovoran odnos prema radu. Visok stepen maloletničkog huliganstva će postati autoritarno nasilje političkog rukovodstva. I tako će zlo sa Univerziteta da se raširi po celom društvu. Period studiranja je poslednja faza razvoja ličnog karaktera pre ulaska u punu društvenu odgovornost, a prva faza kada omladina može da ustane protiv iskvarenog vaspitnog uticaja od strane roditelja. Ako se čovek tada ne nauči istinoljubivosti, disciplini, samoprevazilaženju i odgovornosti, posle toga više nema formativnih korektivnih mehanizama – karakter ostaje zakržljao i biće samo sofisticiranije sredstvo samopromocije, manipulacije ili pohlepe. Dakle, veliku grešku smo napravili kada smo na odgovornost pozvali vlast, jer ona je takva od vremena svog studiranja. Većina je iskvarena jer u vremenu svog studiranja nije ustala protiv lošeg vaspitanja od strane roditelja. Treba udariti u koren problema. To znači da pod hitno treba pozvati studente da krenu u preispitivanje i pokajanje, zbog neodgovornog odnosa prema učenju, posebno sada dok blokiraju kolege koje žele da uče, oni proizvode nekvalifikovane kadrove koji će biti krivi za razne nesreće u društvu. Takođe, studenti varaju na ispitima, a nemaju hrabrosti da prijave kolege koji varaju, što se kasnije prenosi i do vlasti koja takođe vara, a neće da prijavi svoje koji varaju, pa se formira mafija. Student koji ne prijavljuje kolegu koji vara, sutra neće prijaviti ni kolegu koji krade javna sredstva. Takođe, studenti koji pumpaju nasilje, taj duh nasilja posle primenjuju na pozicijima moći u društvu. Dakle, nisu problem samo studenti koji prave nerede ili varaju – već i oni koji sve to vide, ćute i ne čine ništa. Ako na Univerzitetu vlada kultura varanja, pasivnosti i moralne ravnodušnosti, onda to nije samo lični problem pojedinca – to je kolektivna deformacija budućih sudija, lekara, nastavnika, političara, novinara. Vlast je samo ogledalo onoga što se desilo ranije u amfiteatrima, čitaonicama i ispitnim salama.
Dakle, mentalitet društva i vlasti se formira na Univerzitetu i ne može vlast da bude bolja od onoga što ju je Univerzitet osposobio da bude. Zato je zadatak Univerziteta da odmah krene sa prosvećivanjem studenata, sa pozivima na njihovo preispitivanje i pokajanje za neodgovornost u radu, varanje i duh nasilja, inače će takvo zlo prirodno da se nasledi i da postane deo same vlasti, elite i naroda.
ZABLUDA DA PLENUMI IZRAŽAVAJU VOLJU STUDENATA
Preduslov svakog nornalnog dijaloga je spremnost na kritičko preispitivanje, a studenti nisu pokazali spremnost da se suoče sa različitim shvatanjima izlaska iz krize ni na svojim sopstvenim studentskim plenumima, a kamo li bi bili spremni na otvoren dijalogom sa predsednikom Vučićem. Naravno, studenti su bili jasni u svojim zahtevima da žele uništenje korupcije u društvu, ništa manje nego što je u Domanovićevoj Stradiji bilo eksplicitno jasno da žito i usevi ima da uspevaju divno prema odluci narodnog parlamenta. Ali, ako bi studenti probali da definišu kako zamišljaju da te odluke ostvare, došli bi do različitih vizija rešenja; od onih uzročnih koji bi zahtevali prosvećenost naroda i reformu mentaliteta, do represivnih i simpomatskih koji bi zahtevali jaku autoritarnu državu koja bi se represivnom kontrolom umešala u sve sfere čovekovog bivstvovanja. A sučeljavanje sa različitim shvatanjima bi kod studenata izazvalo već usvojenu, gotovo instinktivnu reakciju: “Ko te je platio? Mora da si Vučićev bot!” A to bi pokvarilo njihovo jedinstvo utemeljeno na zajedničkoj mržnji prema Vučiću i navelo ih na međusobne sukobe i mržnju, i samim tim raspad studentskog protesta. Iz straha od međusobnog sukoba mišljenja, studenti iz protesta se drže da je najbolje da drže razum isključen i nikakva pitanja i proveravanja da ne postavljaju. Hiper aktivirana amigdala zadužena za mržnju, prirodno blokira prednji korteks zadužen za provarevanje smisla i kritičko preispitivanje.
Njihova odlučnost da radi svoga jedinstva spreče razmišljanje, preispitivanje i dijalog, najviše se otkriva na samim njihovim plenumima. Fakat je da mali broj studenata prisutan na njihovim plenumima nema ni kvorum a ni slobodu izražavanja drugačijeg mišljenja, što dovodi u pitanje njihovu tvrdnju da oni predstavljaju volju studenata. Studenti koji misle drugačije od blokadera najureni su iz plenuma uvredama, etiketiranjem i ometanjem da govore.
Ovo je izjava jednog studenta prava koji je pokušao da iznese svoje kritičko razmišljenje na studentskom plenumu:
“Na fakultetu niko ne sme da kaže, niti da zucne išta protiv blokade jer će biti linčovan, napadan, osuđivan, izvređan i etiketiran svakakvim atributima. Došao sam na jedan plenum i pokušao da kazem svoje mišljenje, a dobio sam uvrede da sam ubačeni element, Vučićev plaćenik i provokator. Došao sam sam bez ikoga, a o meni se pričalo narednih mesec dana kao o opasnosti, samo jer sam pokušao da kažem svoje mišljenje. Na plenumuma bude do 40 studenata od 3500, jer svako ko je i dolazio je bio proteran ako je mislio suprotno. Kada su bili ispiti, blokaderi su dolazili na mesta gde treba da se održavaju i vređali studente i profesore, psovali, omalovažavali i unosili telefone u face da objavljuju po mrežama kako bi im ljudi pretili da će se ih se setiti da ih uhapse i vređaju. Ko se ne slaže sa njima se naziva stokom, bagrom najgorom, nemoralnim ljudima dok oni sebe same smatraju pravednicima.”
Više elementarnih uslova objektivnog glasanja nisu ispunjeni od strane studenata da bi njihovi plenumi bili validni:
1) Većina studenata mora biti prisutna na plenumima, što se nikada ne dešava;
2) Studenti koji misle drugačije od blokadera su zastrašeni, ponižavani i ometeni u izražavanju svog stava; a da bi demokratija mogla da funkcioniše, mora postojati samokritično javno mnjenje slobodno da otvoreno ukaže na svako društveno zastranjenje: “Demokratija – poslednje što se za nju može reći jeste da je licemerna. Ona je poštena i iskrena; i ako se i pojave slučajevi kada njena neuračunljivost i ludost sablazne, još uvek je čitav njen karakter otvoren za gledanje, a njene nepravilnosti se mogu proveriti i radikalno izlečiti prosvetljenim javnim mnjenjem.” (Semjuel Morze, Neminovne opasnosti za slobodne institucije, 1835)
3) Čak i da postoji kvorum i sloboda misli i govora, to nije dovoljno. Mnogi su zapazili da “Većina često nije u pravu”. Drevni filozof Protagora (486 – 411) je zapazio problem grčke demokratije: “Što se tiče naroda, on ništa ne vidi, nego samo ponavlja ono što mu vođe kažu.” (Protagora 3,17) Da bi sud većine bio objektivan, a ne pristrasan ili subjektivan, većina mora da vodi svakodnevnu borbu sa samim sobom i svojim slabostima, da bi tako formirala prosvećeno samokritičko javno mnjenje, koje neće biti nučim izmanipulisano ili zastrašeno. Čovek koji gaji kult prema vođi ili zajednici ili koji se boji i koji gleda sebičan interes ili koji je ostrašćen buntom i mržnjom – ne može razumno da misli i odlučuje. Da bi razum mislio objektivno a ne subjektivno, svaki čovek mora da vodi svakodnevnu borbu protiv svojih slabosti karaktera (sebičnosti, telesnosti, gordosti, zavisti, mržnje, želje za moći, kukavičluka, itd.), inače će mu važnije biti pitanje šta bi on želeo da je istina, nego šta zaista jeste istina. Lična ili nacionalna gordost, potreba za okrivljavanjem drugoga, zavist, mržnja, i raznorazni strahovi i projekcije jesu slabosti preko kojih se ljudima lako manipuliše, ako ih prethodno ne pobede.
4) Takođe, sopstvena shvatanja se moraju izložiti kritičkom mišljenju i tako proveravati. “Izbavljenje je u mnoštvu savetnika.” (Solomun 24,6) Argumenti svake strane se moraju proveravati kroz javne rasprave. “Neka se Istina i Zabluda bore! Ko je ikada video da Istina bude poražena u slobodnom i otvorenom sukobu?” (John Milton, Areopagitica, 1644. god.) Sve izjave plenuma moraju biti date široj javnosti na uvid sa dubokim obrazloženjima svojih odluka gde su propaćene kritičkom diskusijom sukobljenih strana. Tako su u zapadnom svetu, u vreme njegove najveće prosvećenosti, od 16. do 19. veka, sve odluke sa gradskih sastanaka objavljivane u dnevnoj štampi da bi svi bili upoznati sa argumentima jedne i druge strane i da bi se tako otklonila sumnja da su demokratsje odluke donošene jednostrano i autoritarno, bez provere i bez validne argumentacije.
5) Mora postojati svest o odgovornosti za izgovorenu reč. Ljudi pričaju gluposti jer znaju da njihove besmislice u atmosferi neslobode i jednoumlja neće moći da budu osporene od druge strane jer drugoj strani neće biti data prilika da to urade, a i zato što znaju da u nepravnom uređenju neće ni na koji način snositi odgovornost za širenje lažnih vesti i uvreda.
6) Studenti moraju biti obrazovani u vezi pojmova o kojima donose odluke, ali oni niti o njima išta znaju, niti ih zanima da se obrazuju, niti razmišljaju, niti ih proveravaju kroz sukob mišljenja. Pokrenuti adolescentskim buntom svojih nezrelih ličnosti i potrebom uznemirene savesti za dežurnim krivcima, oni se boje da misle i ne mogu da podnesu kritičko mišljenje. I zato su slepi pred faktom da u njihovom nasilju i destrukciji ne postoji nikakva magija koja bi mogla da popravi stanje društva. Kako ništa ne misle i ne proveravaju, njihova borba je unapred osuđena na propast, iz istog razloga zbog kojeg je propao bunt renesanse: “Renesansa je rođena iz prkosa, i zato nema dubine, širine i pouzdanost kreativnog nagona. To je jedna i jedina epoha koja je više dosledna u teoriji nego u sprovođenju.” (Oswald Spengler, The Decline of the West)
Postoje preduslovi zdravog demokratskog odlučivanja koji su, na žalost, zamrli i na samom Zapadu, kada je još krajem 19. veka postalo nemoderno biti samokritičan i kada je potreba za samopreispitivanjem tabuizirana i nadomešćena eskalacijom žute štampe i potrebom da se za sve okrivljuje neko drugi.
Be First to Comment